U selu iz kojeg potječem, naša rimokatolička crkva nosi ime svetog Jurja – svetca, mučenika, viteza… Mi djeca smo obožavali njegov kip jer je bio toliko drugačiji od svih ostalih. Vitez na konju koji ubija zmaja – vau! Možda je baš zato danas jedan od mojih najdražih animiranih filmova Kako izdresirati zmaja.
Sveti Juraj
Sveti Juraj slavi se 23. travnja, i u svim župama koje nose njegovo ime toga se dana održava proštenje, kirvaj, prošćenje… Kod nas u selu, to smo slavlje zvali jednostavno – Đurđevo.
Ponekad se pitam: je li Đurđevo, ili bilo koje drugo proštenje u prošlim desetljećima, bilo neka vrsta preteče turizma kakvog danas poznajemo?
Nije bilo kuće koja se za Đurđevo nije spremala danima unaprijed. Sve je moralo biti savršeno. Zavjese su bile nove, netom kupljene. Posteljina i stolnjaci mirisali su na proljeće. Kuhala su se najbolja jela, pekli su se najfiniji kolači. Dvorišta i prozori cvjetali su bojama, a domaćini su bili svečano obučeni – onako, iz poštovanja prema gostima i svetcu.
U svako domaćinstvo dolazili su rođaci iz drugih sela, a mi bismo obilazili susjede. Selo je tih dana bilo posebno živo, radosno, veselo – i što je najvažnije, uređeno kao da očekuje najdraže goste. Jer zapravo, i jesmo.
Središnji događaj bila je Velika misa s procesijom, a navečer bi se palio krijes. Oko crkve bili su štandovi: prodavale su se ušećerene jabuke, bademi, kokice, razne koštice. Sladoled iz automata, limunada – oh, kako je sve to bilo ukusno!
Dolazili su i obrtnici iz drugih sela: prodavali su drvene igračke (sjećate se one ptice koja klepeće kad je guraš?), pletene košare, ručne radove, knjige, stripove, kazete… svega je bilo!
Tih dana trošilo se više nego inače. Roditelji su bili darežljiviji, i mogao si si priuštiti možda i dva sladoleda – baš kao kad ideš na izlet.
Pa da se zapitamo:
Jesmo li za Đurđevo imali goste iz drugih sela koji su ostajali na noćenju? Jesmo.
Jesmo li imali posjetitelje i izletnike? Jesmo.
Jesmo li imali centralni događaj – misu u crkvi? Naravno.
I jesmo li imali ono što danas zovemo street food festival? O, da!
Možda nismo imali booking.com ni influencerske objave, ali duh proštenja poput Đurđeva bio je naš lokalni turizam – iskren, spontan, ljudski.
Tada je selo živjelo punim plućima: susreti, smijeh, mirisi hrane, svečanost i gostoprimstvo. Danas su festivali, sajmovi i kulturna događanja samo moderni nastavci te tradicije – ali iz istog korijena: potrebe da budemo zajedno, da slavimo i dijelimo. Jer turizam, na kraju, nije ništa drugo nego – dobrodošlica.
Svima koji danas slave od srca želim sretno Đurđevo!
Autor: Antonija Eman
Objavljeno: 23. travnja 2025.