Vodimo vas na putovanje dugo stotinama kilometara, ali i stotinama godina, ono kroz stare zanate, običaje i znanja koja se još uvijek prenose, stoljećima od prvotnih ideja i nacrta, kroz ruke zanatlija.
Lepoglavska čipka – nit po nit, povijest ispisana rukama
U srcu zagorskih brežuljaka, leži Lepoglava – kolijevka znanja, umjetnosti i vrsnog umijeća koje su još od 15. stoljeća njegovali pavlini, bijeli fratri. Tu je niknula prva svjetovna gimnazija u Hrvatskoj, a Lepoglava se upisala u povijest kao mjesto gdje je sveučilište dodjeljivalo akademske titule dok su europske metropole tek crtale svoje obrazovne mape.
No, među svim tim kamenim svjedocima prošlosti – crkvama, samostanima i kapelama ukrašenima freskama Ivana Rangera – kao najfiniji vez prošlih vremena izdvaja se nešto uistinu posebno: čudesna lepoglavska čipka. Svaki je njezin uzorak šapat prošlih stoljeća, a svaka nit priča, a svaki čvor – znak predanosti i vještine.
Izvor: http://www.lepoglavska-cipka.hr/
Vjeruje se da su čipku u ove krajeve donijeli pavlini, no tek su je ruke lokalnog stanovništva pretvorile u trajnu tradiciju. Umijeće izrade čipke procvalo je krajem 19. i početkom 20. stoljeća zahvaljujući vizionarkama poput Zlate pl. Šufflay i Danice Brossler, koje su od čipke stvorile ne samo umjetnički, već i gospodarski potencijal. Njihov rad pokrenuo je škole, radionice i tečajeve, a lepoglavska čipka postala je dragocjeni izvozni suvenir – od Zagrebačkog zbora do sajmova u Parizu i Berlinu, gdje je nagrađivana zlatom i broncom.
I dok su ratna vremena pokušala utišati ovo umijeće, čipkarice su i dalje, u tišini svojih domova, redile svoje čarolije. Danas, ta tradicija ponovno sjaji. Srednja čipkarska škola ponovno otvara svoja vrata, a međunarodni čipkarski festival svake godine okuplja zaljubljenike u ovu delikatnu umjetnost. Lepoglavska čipka nije tek rukotvorina – to je identitet, baština i tiha pjesma kontinentalne Hrvatske. U svakoj niti skriva se priča, a u svakom uzorku – dio duše jednog kraja.
Drvene igračke iz Zagorja – igra s dušom i tradicijom
Među bregima Hrvatskog zagorja, u mjestima poput Marije Bistrice, Gornje Stubice i Tugonice, nastaju drvene igračke koje već generacijama uveseljavaju djecu i čuvaju bogatu tradiciju. Izrada ovih igračaka započela je u 19. stoljeću, a njihova čarolija traje i danas – kroz svaki dječji osmijeh. Svaka je igračka jedinstvena – od frulica, ptica na kotačićima i tamburica do malih vlakova, aviona, konjića i dječjeg namještaja za lutke. Izrađuju ih vrijedne ruke muškaraca koji drvo oblikuju ručno, dok žene oslikavaju motive u živim bojama – crvenoj, plavoj, žutoj i bijeloj – bitno da je raznoliko i dječjem oku veselo. Zajedno stvaraju male drvene svjetove koji su istovremeno igračke i djelići naslijeđa.
Izvor: https://visitzagorje.hr/drvene-igracke-licitari/
Obično se koristi drvo vrbe, bukve, javora i lipe, koje se reže, suši, tesari i kroji prema starim šablonama. Svaka figurica, svaka frulica nosi trag ruke i duha svojega majstora. Nije ni čudo da je UNESCO prepoznao njihovu vrijednost i 2009. uvrstio umijeće njihove izrade na Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva.
Danas ih možete pronaći na sajmovima, proštenjima, ali najviše u svetištu u Mariji Bistrici – mjestu gdje tradicija još uvijek diše punim plućima i gdje igračka nije samo predmet, već priča s dušom.
Filcanje vune – povijest Like
Ako želite doživjeti nešto autentično, savjetujemo vam posjet seoskom domaćinstvu Butina u Kuterevu. Na domaćinstvu imate priliku upoznati čari seoskog života u planini, bilo da je to samo buđenje uz zvuke kukurikanja pijetla ili sudjelovanje u radionicama poput filcanja vune, timarenja životinja, mužnje koza, kulinarskih radionica itd. Posebno zanimljive su radionice izrade predmeta i igračaka od vune.
I dok je ovca davala mlijeko i meso, njezina je vuna bila pravo blago. Priprema vune u Lici nije bila samo koristan posao, već i dio društvenog života, običaja i prenesene mudrosti s koljena na koljeno.
Ovce su se šišale u proljeće, obično krajem travnja ili početkom svibnja. Vuna se zatim prala u toploj vodi kako bi se isprala mast i nečistoća nakon čega je slijedilo sušenje i češljanje, posao koji je zahtijevao i vještinu i strpljenje, ali je zato okupljao žene i djevojke u vesela seoska druženja.
U ličkim selima, češljanje vune obavljalo se drvenim češljevima, odnosno vrlo često čavlima zabijenim u drvenu podlogu, preko kojih se vuna prevlačila sve dok se ne bi raščešljala do najsitnijeg vlakna. Zahvaljujući ovakvim ljudima kao što su vlasnici seoskog domaćinstva Butina, ovi običaji su i dalje živi.
Licitarsko srce – slatki simbol ljubavi i hrvatske baštine
Licitar je šaren, ručno izrađen kolač od medenog tijesta, duboko ukorijenjen u tradiciji središnje i nizinske Hrvatske. Iako u potpunosti jestiv, njegova prava vrijednost leži u simbolici, bojama i ljubavi kojom je izrađen. Najčešće crvene boje, licitari dolaze u raznim oblicima – srca, ptičice, konjići, potkove – i stoljećima se daruju u posebnim prigodama, kao znak privrženosti, osobito na Valentinovo i tijekom Božića, kada se čak stavljaju i na jelke.
Licitarsko srce, nekad ljubavni dar mladića svojoj dragoj, danas je jedan od najprepoznatljivijih simbola hrvatske kulturne baštine. Toliko je omiljeno da je poslužilo kao inspiracija glasovitom baletu “Licitarsko srce” Krešimira Baranovića, koji je oduševio publiku diljem svijeta.
Korijeni izrade licitara sežu u srednji vijek, kada su se u europskim samostanima kolači spravljali pomoću ukrašenih drvenih kalupa. U Hrvatsku dolaze preko srednje Europe, a u 18. i 19. stoljeću medičari u gradovima poput Zagreba, Samobora i Varaždina postaju cijenjeni obrtnici. Njihovi su štandovi, puni mirisa medenjaka, nezaobilazan dio sajmova, kao i tijekom Adventa.
Izvor: https://www.licitar.hr/hr/o-licitarima
Slavonski šlingeraj – vez duše
Šlingeraj, poznat i kao rišelje, jedan je od najpoznatijih oblika ručnog rada u Slavoniji – elegantna tehnika bijelog, bušenog veza koja krasi tekstilne predmete i čuva duh prošlih vremena. Ovaj vez, koji potječe iz Francuske i nosi ime kardinala Richelieua, krajem 19. stoljeća ukorjenjuje se u slavonskim selima, gdje se i danas s ljubavlju njeguje.
Isprva vezan iglom i koncem na platnu, šlingeraj se s razvojem tehnologije prenosi i na strojeve, no unatoč tome zadržava status ručnog rada. Koristi se za izradu narodnih nošnji, stolnjaka, zavjesa, kecelja, posteljine i crkvenih ukrasa poput oltarnika.
Važan dio procesa je i fodrukovanje – tradicionalno prenošenje mustre na platno uz pomoć prozirnog papira, izbodenog šablonama i plavog praha. No najviše od svega, šlingeraj je odraz osobne kreativnosti slavonskih žena – svaka mustra nosi vlastiti potpis, nijansu, ritam i uzorak.
U svakom ubodu konca utkana je priča i ponos jednog kraja!
Izvor: https://ruo-linen.com/2021/05/22/slinga/
Podravska naiva – umjetnost seoske svakodnevice
Podravska naiva predstavlja osebujan oblik likovnog izražavanja samoukih umjetnika, čije slike, premda stilski “naivne”, zrače iskrenošću, emocijom i autentičnom ljepotom. Karakterizira je osebujan prikaz svijeta – pomaknute proporcije, nestvarna perspektiva i tehnika slikanja na staklu, jedinstvena u svjetskim okvirima.
Motivi naive najčešće dolaze iz svakodnevice podravskog sela: mirni pejzaži, radovi u polju, narodni običaji, trenuci slavljenja života, crkveni blagdani, ali i refleksije težih, tragičnih strana postojanja. Upravo ta ravnoteža između idile i stvarnosti daje ovoj umjetnosti dubinu i snagu.
Podravina je rodno mjesto nekih od najvećih imena hrvatske naive – Ivana Generalića, Ivana Lackovića Croate, Mije Kovačića i Ivana Večenaja – slikara koji su svojom nadarenošću nadrasli granice sela i postali priznati diljem svijeta. Njihova djela ostavila su neizbrisiv trag u hrvatskoj i svjetskoj umjetnosti, a nasljeđe koje su stvorili i danas inspirira.
Uz naivu, Podravina je dom i mnogim suvremenim umjetnicima drugih pravaca, čija djela obogaćuju galerije diljem regije. No upravo je naiva postala simbol umjetničke duše Podravine.