Ušli smo u tjedan ljubavi, a dok svatko od nas piše sretne ili tužne ljubavne priče, i ovoga Valentinova ćemo ispričati još jednu staru i pomalo zaboravljenu priču i crticu iz dvoje zaljubljenih duša.
Već smo ranije pisali o zagorskom Romeu i Juliji – Veroniki Desinićka i Fridrihu – sinu bana Hermana II. Celjskog, kao i o drugim ljubavnim pričama kontinentalne Hrvatske, od kraljice Marije Terezije i baruna Trenka, djevojke Đule (Zulejke) i mladog krajiškog kapetana Milana Juraića, djevojke Katarine s Papuka pa sve do osječkog Romea i Julije.
Plemićko porijeklo i rano oblikovanje Slave pl. Ištvanić
Slava je rođena u Zagrebu 31. svibnja 1850., a s obitelji plemenitaškog roda Ištvanić nastavila je odrastati u Velikoj Gorici.
Obitelj Ištvanić nosila je plemićku titulu još od 16. stoljeća. Prema obiteljskoj predaji i povijesnim zapisima, plemstvo i grb dodijeljeni su 1569., kada je kralj Maksimilijan II. Andriji Ištvaniću (Istwanichu) priznao plemićki status. Njezin otac, Đuro pl. Ištvanić, bio je velikogorički bilježnik, zanimanje koje je u tadašnjem društvu podrazumijevalo povjerenje zajednice, društvenu vidljivost i odgovornost.
No, Slavino djetinjstvo nije bilo bez teških, intimnih šokova. Već kao dvanaestogodišnja djevojčica ostala je bez majke Eleonore, rođene Pöltl, kćeri bečkog trgovca, koja je umrla od sušice. Nakon toga otac se ponovno oženio Anom Kuril. Slava je bila drugo dijete u obitelji, uz brata Mirka i sestre Anu i Angelinu (Linku), a imala je i polusestre Jelu i Paulu. Posebno tragično mjesto u obiteljskoj priči zauzima Mirko, koji je umro vrlo mlad, u 22. godini života, kao apsolvent medicine u Beču, također od sušice.
Unatoč takvim okolnostima, Slava je izgradila obrazovni put koji je u svoje vrijeme bio ozbiljan iskorak, osobito za ženu. Školovala se u samostanu sestara uršulinki u Varaždinu, gdje je stekla disciplinu i obrazovne temelje, a potom je završila učiteljsku školu. Po završetku školovanja vraća se u Veliku Goricu.
Sudbinski susret u Velikoj Gorici
Slava pl. Ištvanić i August Šenoa upoznali su se 31. siječnja 1867. na balu u Velikoj Gorici, u svratištu „Biela ruža“. Prema svjedočanstvu njihova sina Milana Šenoe u knjizi Moj otac, taj je susret odmah prerastao u snažnu, gotovo sudbinsku privrženost.
Šenoa je ubrzo zatražio Slavinu ruku od njezina oca Đure pl. Ištvanića, a načelni pristanak dobili su bez oklijevanja, ali uz jedan uvjet, a to je da se vjenčanje odgađa dok August ne osigura „bolji“ i stabilniji položaj. U to je vrijeme surađivao s listom Pozor, a razdoblje zaruka obilježila je intenzivna razmjena pisama između Velike Gorice i Zagreba, uz česte susrete jer su oboje koristili svaku priliku da se vide.
Brak, obitelj i svakodnevica jedne moderne obitelji 19. stoljeća
Kada je August imenovan gradskim vijećnikom, obitelj Ištvanić dala je konačno „zeleno svjetlo“, pa je vjenčanje održano 20. lipnja 1868. u Velikoj Gorici, u crkvi Majke Božje Snježne. Unatoč obvezama, nalazili su vrijeme i za putovanja: 1873. zajedno odlaze na svjetsku izložbu u Beč, a 1876. provode oko mjesec dana na putu po sjevernoj Italiji. U 13 godina braka imali su šestero djece. No, obiteljsku sreću obilježila je činjenica da je troje djece umrlo u najranijoj dobi.
Slava i August Šenoa bili su bili obiteljski usmjereni te su djeci posvećivali mnogo vremena i pažnje. U kući su razgovarali kajkavski, često odlazili na izlete (Cmrok, Gupčeva zvijezda, Maksimir) i na ljetovanja u Dobornu (Slovenija). Unutar obitelji koristili su nadimke, a djeca su im se obraćala s „ti“, što je u kasnom 19. stoljeću bilo neuobičajeno.
Po odgojnom pristupu bili su moderni i u današnjem smislu riječi jer su vodili djecu u kazalište, slobodno vrijeme organizirali oko njih te kod djece sustavno razvijali privrženost obitelji, gradu i domovini.
Vječna vjernost i kulturna ostavština
Nažalost, Slava je ostala udovica sa svega 31 godinom i s troje male djece kada je Šenoa umro nakon duge i teške bolesti 13. prosinca 1881., Slava se nije nikada preudala. Umrla je 1944., a pokopana je uz svoga supruga na Mirogoju. O ovoj ljubavi napravljena je i predstava, odnosno duodrama spisateljice Lade Kaštelan.
Danas priču o njihovoj ljubavi i životu čuva živom Kuća Šenoa – sinonim za kulturnu baštinu koju su stvorili članovi obitelji Šenoa kroz četiri generacije, tijekom 182 godina života u Zagrebu.