Možete li zamisliti ljubav jednog čovjeka prema nekome kraju, toliko veliku da planine, doline i jezera odluči učiniti svojim vječnim „domom“. Upravo je to napravio grof Janković.
Grof koji zapravo nije bio grof – tko je bio Josip Janković?
Iako se danas svuda može pročitati grof Janković, važno je napomenuti kako je on bio pripadnik nižeg plemstva, a tek su kasniji potomci njegove braće, krajem 19. stoljeća dobili grofovsku titulu. Naime, Josip je imao dva brata koja su živjela u Beču i koji su razvijali svoja vojna i diplomatska znanja te na kraju izgradila uspješne karijere u tim poljima. Njihovi potomci danas žive u Beču, Budimpešti i području oko Balatona, a 2015. godine posjetili su i Papuk i odmaralište Jankovac na poziv Slavonskog planinarskog saveza.
Sam Josip bio je vrlo samozatajan, a svoj život proveo u Austriji u Beču i bio je komornik kralja Ludviga. Izraz „komornik ” znači da je Josip pl. Janković obnašao uglednu dvorsku službu, odnosno pripadao krugu plemića bliskih kraljevskome dvoru. Komornik je izvorno bio zadužen za kraljeve privatne odaje i osobne poslove, ali je poslije taj položaj uglavnom postao počasna dvorska titula.
Takva je titula pokazivala da osoba uživa kraljevo povjerenje, ima visok društveni položaj i pravo pristupa dvoru. Dakle, nije riječ o običnom kraljevu sluzi, nego o uglednom plemiću i dvorskom dostojanstveniku.
Jedan dolazak u Slavoniju bio je dovoljan da promijeni cijeli njegov život
U jednom trenutku Janković odlazi u Slavoniju – bila je to ljubav na prvi pogled! Dakle prije dva stoljeća, u ova područja dolazili su uglavnom radnici iz Austrije i Njemačke i to trbuhom za kruhom. Oni su se zvali „staklari“, a imali su svoje naselje jer su radili u staklani „Skakavac“, nazvanu po istoimenom vodopadu Jankovačkog potoka. Za proizvodnju bilo je potrebno drvo, a ovi krajevi bili su bogati šumom, pa je proizvodnja stakla prestala tek kada su se iscrpile okolne šume.
„Kad sam se uspeo ovim stijenama, duša mi se nije mogla zasititi pogleda na dolinu… Ovo mjesto sam izabrao za svoj vidikovac u nadolazeće vjekove“ – riječi su Josipa plemenitog Jankovića kada je njegova noga kročila na Papuk.
Upravo je na ruševinama nekadašnje staklane, Janković 1801. podignuo lovački dvorac gdje je rado ugostio plemićke slavonske obitelji, a navraćao je i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer.
Odmah u blizini dvorca, iskopao je i dva jezera u kojima se kasnije uzgajala pastrva. Nažalost nakon smrti Jankovića, dvorac je napušten te danas nije ostao ikakav spomen na ovu građevinu, ali trajni spomenik njegova utjecaja i života nalazi se u slapu Skakavac. Naime, Janković je potok usmjerio preko 17 metara visoke stijene i tako napravio slap koji se ulijeva u korito potoka Kovačice.
Za svoj vječni dom odabrao je spilju iznad doline koju je toliko volio
Danas kao podsjetnik na grofa i mjesto njegova života, nalazi se poznato planinarsko izletište - Jankovac i to u samom Parku prirode Papuk, na visini od 475 metara. Iznad doline i dva spomenuta jezerca, nalazi se i njegov grob koji je smješten u osam metara dubokoj i tri metra širokoj spilji, odnosno pećini visine od dva do tri metra. U njoj se nekada nalazio sarkofag od crvenog mramora u kojemu je grof pokopan 1861., a pored groba nalazili su se svijećnjaci i oltari.
Sarkofag je imao uklesan natpis zlatnim slovima na mađarskom jeziku i na crkvenoslavenskoj ćirilici, a koji je glasio:
„Josip pl. Janković od Pribira i Vučina, vitez reda cara Leopolda i kraljevski komornik. Rodio se 15. siječnja 1780., preminuo 31. srpnja 1861. Vječna mu spomen.“
Navedeno su podigli njegovi nećaci Ladislav i Josip Janković. Nažalost danas se može vidjeti samo replika sarkofaga jer je cijeli grob bio uništen nakon Prvog svjetskog rata, dok je sama spilja bila dugo zatvorena željeznom rešetkom. Do groba vode stepenice, ali se ne smije ući bez dozvole nadležnih institucija i to samo u svrhu istraživanja. O njegovu životu napisana je i knjiga, odnosno povijesni roman autorice Nade Prkačin, diplomirane novinarke. Roman je objavljen uz pomoć požeškog ogranka Matice hrvatske.
Samo nekoliko koraka dalje skrivao se „slavonski Robin Hood“
Međutim, u neposrednoj blizini možete pronaći Maksimovu spilju, nazvanu po slavonskom hajduku Maksimu Bojaniću, koji se u njoj skrivao čak 12 godina i to između 1850. i 1862. Spilja je duga 20 metara, a dio je poučne Grofove staze koja prolazi najljepšim dijelovima Park šume, čijim se putem nalaze razne zanimljive i edukativne crtice iz povijesti vezane uz prirodu i kulturu.
Nakon što su Turci protjerani iz područja Slavonije 1687. godine, austrijski carevi dijelili su posjede i zemlju časnicima koji su bili zasluženi za pobjede, dok je seosko stanovništvo postalo kmetstvo za rad na njihovim posjedima.
Zbog loših uvjeta rada i života, pobune su bile stalne, a iste su se kažnjavale smrću zbog čega dolazi do hajdučkih pokreta kako bi odgovorili na nasilje vlastelinstva. Najpoznatiji među njima bio je Maksim sa svojom družinom koji je djelovao na području Požeštine i Pakračkoga kraja. Skrivao se jer su ga zbog pljačkaških pohoda i drugih protuzakonitih aktivnosti progonili oružnici tadašnje vlasti.
Prema lokalnoj predaji, Maksim je napadao bogate vlasteline i spahije, a dio plijena davao siromašnima te im navodno ponekad plaćao porez. Zbog toga je među siromašnim stanovništvom stekao zaštitnike i poslije bio romantiziran kao svojevrsni „slavonski Robin Hood”. Njegovi pomagači, takozvani jataci, donosili su mu u špilju hranu, piće, barut i olovo. Ipak, povijesni izvori opisuju ga i kao zloglasnog razbojnika čija je skupina godinama pljačkala požeški kraj.
Tijekom godina, slava mu je udarila u glavu, propio se i počeo se nasilno ponašati prema lokalnom stanovništvu koje ga je podržavalo i skrivalo u svojim kućama. Zbog toga ga je netko od seljana prijavio i odao mjesto skrivanja. Opkoljen je bio s četom vojnika, a ubijen je 1862. godine u selu Milivojevci kraj Sloboštine. Tako su u neposrednoj blizini dvije spilje s dva lika, dvije suprotne priče, ali ipak isto poveznicom – „skrovištem“ u stijenama Papuka.
Zabranjena ljubav koja je, prema legendi, završila na slapu Skakavac
Kao što je već rečeno, u ovome kraju radili su brojni staklari, sve do 1839. godine, pa je tako u njihov spomen ostalo i Staklarsko groblje, na kojem su i danas vidljiva tri spomenika. Jedan pripada upravitelju staklane, drugi njegovoj obitelji, dok se za treći prema narodnoj predaji govori kako je pripadao djevojci Katarini.
Naime ona se vrlo mlada zaljubila u sina upravitelja staklane, ali ta ljubav je bila zabranjena zbog čega se djevojka iz očaja bacila s vrha slapa Skakavac. Na tome grobu nalazi se mrtvačka glava što simbolizira samoubojstvo. O ovoj nesretnoj ljubavi, ali i drugima i ranije smo pisali na našem blogu.
Želite li i osobno udahnuti svježi zrak Papuka, pročitati povijest kraja i doživjeti nešto novo, posjetite platformu Destination Green Croatia i pronađite najbolji smještaj!