Bila su dva sata iza ponoći kada su stanovnici Lipika, s upaljenim svijećama u rukama, dočekivali konvoj koji su čekali punih šesnaest godina. U noći s 12. na 13. listopada 2007. godine u njihov se grad vraćalo 66 konja. Samo osam među njima bilo je od onih koji su odvedeni tijekom Domovinskog rata. Ostali su bili njihovi potomci.
Bilo je to mnogo više od povratka konja u ergelu. Bio je to povratak dijela povijesti, tradicije i identiteta grada koji je tijekom rata pretrpio velika razaranja.
A da bismo razumjeli zašto je taj noćni doček bio toliko važan, moramo se vratiti više od 160 godina unatrag, u vrijeme kada je grof Izidor Janković na svojem imanju postavio temelje Ergele Lipik.
Sve je počelo 1843. godine na imanju grofa Jankovića
Povijest Ergele Lipik seže u 1843. godinu, kada je grof Izidor Janković na svojem imanju Izidorovac izgradio veliku ergelu, čime su postavljeni temelji dugogodišnje tradicije uzgoja konja u ovom dijelu Slavonije. Bio je to početak priče koja će tijekom sljedećih desetljeća obilježiti identitet Lipika i učiniti ga prepoznatljivim po uzgoju plemenitih konja.
Sljedeće važno poglavlje u razvoju ergele započelo je 1906. godine, kada je vlasnikom vlastelinskog dobra postao Stjepan Layer iz Virovitice. U to se vrijeme na imanju nalazilo dvadesetak čistokrvnih kobila lipicanske, nonius i angloarapske pasmine te tri pastuha, što svjedoči o raznolikosti i razvijenosti tadašnjeg konjogojstva.
Ergela Lipik osnovana je davne 1843. godine.
Posebno značajna bila je 1937. godina, kada je Ergela Lipik doživjela novi razvojni uzlet. Uprava Savske banovine tada je otkupila Gospodarsko dobro Izidorovac kako bi ondje smjestila šezdesetak konja iz Državne ergele Petrovo u Stančiću, nedaleko od Božjakovine, zbog pojave zarazne anemije konja. Za daljnji razvoj ergele nabavljeno je dodatnih 27 rasplodnih kobila lipicanske pasmine iz različitih uzgojnih središta, među kojima su bila Kutjevo, Karađorđevo, Đakovo i Demir Kapija, ali i od lokalnih uzgajivača. Upravo je u tom razdoblju Ergela Lipik stekla poseban status jer je bila jedina ergela u Europi specijalizirana za uzgoj lipicanaca vrane i dorate boje.
Grof Izidor Janković, utemeljitelj Ergele Lipik
Preživjeli su Drugi svjetski rat i 101 dan izbivanja iz Lipika
Tijekom 1945. godine, zbog opasnosti od ratnih sukoba, započela je evakuacija konja iz Ergele Lipik. Pod vodstvom veterinara Lohmana konji su 31. siječnja krenuli na dug i neizvjestan put preko Slavonije i Mađarske, kako bi izbjegli ratna djelovanja. Nakon čak 101 dana putovanja, konji su se sa svojim pratiteljima 11. svibnja 1945. godine vratili u Lipik.
Novo teško razdoblje uslijedilo je 1956. godine, kada je ergela, unatoč tome što je brojila približno 250 konja, zbog financijskih gubitaka bila suočena s odlukom o napuštanju konjogojstva. Uslijedila je rasprodaja konja i premještanje dijela uzgojnog fonda u druge ergele, dok je dio preostalih grla prodan u Italiju za klanje. Time je prekinuta važna etapa razvoja lipičkog konjogojstva.
Milan Božić ponovno oživljava Ergelu Lipik
Obnova Ergele Lipik krenula je tek 1982. godine, a imala je i posebnu simboličnu vrijednost. Naime, među precima konja pristiglih iz slovenske Lipice nalazilo se čak devet pastuha i sedam kobila rođenih u nekadašnjoj lipičkoj ergeli. Tako su se, nakon više desetljeća, u Lipik vratile i krvne linije konja koji su ondje nekoć uzgajani. Ključnu ulogu u njezinu oživljavanju imao je veterinar Milan Božić, čijim je angažmanom ponovno probuđen interes za konjogojstvo.
Domovinski rat donio je najteže poglavlje u povijesti ergele
Nažalost, ratna zbivanja tijekom Domovinskog rata pogodila su i Lipik, koji se našao u okruženju neprijateljskih snaga te svakodnevno bio na meti minobacača iz okolnih sela. Tada je ergela brojila 118 konja, ali ih je, nažalost, 35 ubijeno. S obzirom na to da situacija više nije bila sigurna za život konja, jer je i sama ergela bila na meti brojnih svakodnevnih topničkih udara, Mihajlo Komasović, tada zaposlen u ergeli, s drugim suradnicima odlučio je preostalih 80 konja osloboditi.
Stoga su ih 26. rujna 1991. preko Save prebacili na teritorij Bosne i Hercegovine, ali su konji ukradeni, odvedeni u mjesto Lilić, a potom u Vojnu ustanovu Karađorđevo. Tek su 1995. bili preseljeni u poljoprivrednu zadrugu Bešenovo, a potom na gospodarstvo Teodora Bukinca pokraj Novog Sada, gdje su i ostali sve do povratka u Hrvatsku. Posmrtni ostatci ubijenih konja ekshumirani su u veljači 1992.
Cijeli put konja pratio je Komasović s ciljem održavanja stada na okupu, ali unatoč brojnim naporima i diplomatskim radnjama, velik broj konja uginuo je od bolesti i loše brige, a većina ih je bila na rubu gladi. Uz to, njihove potomke prodavali su, zbog čega je broj vraćenih konja bio manji, a mnogi su bili u izrazito lošem zdravstvenom stanju.
U dva sata ujutro Lipik je sa svijećama dočekao svoje konje
Nakon brojnih pregovora i pokušaja povratka otuđenih konja, sav trud urodio je plodom u noći s 12. na 13. listopada 2007. godine. Tada su iz Novog Sada prema svome, za neke od njih starome domu, a za neke novome, krenuli lipicanci u ergelu u Lipiku.
Povratak konja omogućen je zahvaljujući pregovorima između dviju vlada i angažmanu tadašnjeg ministra poljoprivrede Petra Čobankovića, uz značajan doprinos djelatnika Ergele i građana Lipika. Posebnu ulogu imali su članovi lipičkog ogranka Udruge Lijepa Naša, čija je peticija pridonijela jačanju javnog pritiska i nastojanjima da se konji vrate u Lipik.
Vraćeno je ukupno 66 konja, od kojih je samo osam bilo izvornih otetih 1991. godine, a svi drugi bili su potomci otetih konja. Među vraćenim grlima bilo je 25 kobila i 21 pastuh lipicanske pasmine te 20 toplokrvnih konja i dva ponija.
Koliko je povratak konja bio važan za cijelu lokalnu zajednicu, ali i Hrvatsku, govori i oduševljenje građana koji su konvoj dočekali u dva sata ujutro i s upaljenim svijećama osvjetljavali put konjima prema njihovoj ergeli.
Nakon desetljeća neizvjesnosti lipicanci su dobili novi dom
U ožujku 2009. godine u Lipiku je osnovan i Hrvatski centar za konjogojstvo, u sklopu kojega je djelovala i državna ergela. Nažalost, ta godina bila je loša za ergelu jer je doveden arapski pastuh koji je donio i virus herpesa, čime je zarazio kobile, pa je njih 26 pobacilo. Ergeli je nakon toga uslijedilo dugotrajno razdoblje reorganizacije i oporavka.
Veliki događaj u novijoj povijesti Ergele dogodio se 21. listopada 2024. godine, kada je svečano otvorena nova ergela, čime su lipicanci, nakon 17 godina provedenih u unajmljenim prostorima, napokon dobili vlastiti dom. Investicija vrijedna 2,3 milijuna eura označila je važan iskorak u očuvanju lipicanske pasmine, unapređenju uvjeta uzgoja i daljnjem razvoju ergele.
Danas je Državna ergela Lipik, uz onu u Đakovu, čuvar hrvatske konjogojske tradicije, baštine i, nadamo se, trajni turistički simbol. Osim turističkih sadržaja koje Ergela nudi, tu su i brojni edukativni programi, od upoznavanja konja, rekreativnog jahanja, vožnje fijakerom, škole prirode i raznih radionica.
Nova ergela u Lipiku
Ako do sada niste, onda je vrijeme da se upoznate sa stoljetnom tradicijom uzgoja konja i upoznate predivne lipicance.
Znate li da postoji i hrvatska linija lipicanaca?
Znate li koja je jedina autohtona hrvatska linija pastuha?
Tulipan je jedina službeno priznata linija pastuha lipicanske pasmine koja je nastala u Hrvatskoj. Linija je nastala oko 1800. godine na imanju (ergeli) grofa Andrije Jankovića u Terezovcu, današnjem Suhopolju pokraj Virovitice.
I to je još jedna zanimljivost koja pokazuje koliko je uzgoj lipicanaca duboko povezan s poviješću kontinentalne Hrvatske.