Gvozdansko se nalazi u Sisačko-moslavačkoj županiji između Gline i Dvora na Uni, a odmah podno Zrinski gore. Smješteno je uz rijeku Žirovicu, a nekada je bilo važno vojno i ekonomsko središte. Prema popisu stanovništva iz 2021. broji svega 23 stanovnika i danas je zbog obližnje utvrde Gvozdansko turistička atrakcija i mjesto susreta planinara s obzirom na to kako je put do nje naporan i treba oko sat i pol uspona nakon što se prijeđe livada i Majdanski potok.

Nekada gospodarsko i vojno središte, danas mjesto od 23 stanovnika!
Gradnja utvrde bila je dio plana vađenja ruda srebra i olova, za što grofu Petru Zrinskom i njegovim potomcima omogućio kralj Matija I., 3. ožujka 1463. dokumentom izdanim u Budimu. Od vađenja ruda imao je koristi i sam kralj koji je uživao određeni postotak dohotka.
Tako se utvrda Gvozdansko prvi put spominje 1488., dok se kaštel spominje po prvi put 1509. S obzirom na dogovor s kraljem u vezi s prodajom rude, kralj Ludovik II. šalje četiri majstora rudara iz Zvolena kako bi pregledali rudnike i unaprijedili tehnološke aspekte vađenja rude.
Kraljeva dozvola za vađenje ruda u Gvozdanskom
Također, postoje zapisi kako je Zagrebačka komuna oko 1527. godine počela od Zrinskih tražiti rudaču sukladno potpisanim ugovorima, što je dokaz kako je rudnik tada već bio u punoj funkciji. Nikola III. Zrinski je tijekom vladavine Ludovika II. u Gvozdanskom kovao po uzora na ugarske srebrene denare i vlastite srebrnjake s godinama 1521. i 1526. Na srebrnjacima se nalazio grb Zrinskih, odnosno dva orlova krila ispod Bogorodičinih nogu što je bila i direktna poveznica Zrinskih s vjerom, tradicijom i pripadnosti hrvatskom narodu. Za navedeno je u to vrijeme trebala izričita dozvola kralja, koju je Zrinski svakako imao, ali nažalost nije sačuvana. U kovnici su izrađivani izuzetno cijenjeni primjerci denara, groša i talira.
Ipak, 1528., dio hrvatskog plemstva pobunio se protiv kovanja novca Zrinskih, zbog čega se isto čak zabranjuje na Saboru u Križevcima, a isto potvrđuje činjenica kako nema sačuvanih primjera kovanica iz 1528. i 1529. Je li razlog zabrane bio prevelik utjecaj Zrinskih, pokušaj njihovog slabljenja ili potreba za ekonomskom ravnotežom između hrvatskog plemstva ne znamo sa sigurnošću, ali znamo kako je Ferdinand I. izričito na njemačkom jeziku dao odobrenje za kovanje koje je trajalo sve do 1534. odnosno do smrti Nikole III. Zrinskog. Rudnici su još neko vrijeme se iskorištavali, ali je njihova produktivnost opala nakon toga.
Nikolina udovica Jelena Zrinski sa svojim sinovima Ivanom I. i Nikolom IV. Zrinskim bila je prisiljena zbog financijskih okolnosti založiti gvozdanske rudnike i talionicu pred Zagrebačkim kaptolom. Navedeno je preuzeo Leonard Gruber Samoborski i kraljevski savjetnik Akacije Sthrot od Kynwregha.
Kovanice Zrinskih koje se čuvaju u Arheološkom muzeju u Zagrebu

Na licu kovanica prikazani su grb i raskošni heraldički simboli obitelji Zrinski, okruženi latinskim natpisima koji ističu plemićko podrijetlo i položaj Nikole III. Zrinskog. Na naličju se nalazi prikaz starozavjetnog kralja Davida koji svira harfu, uz stihove psalma koji izražavaju pouzdanje u Boga. Također su prikazani i rudarski alati na kovanicama, odnosno prekriženi čekići, a na nekim primjercima ostavljeni su inicijali SB, odnosno Sebastijana Riedera, koji je bio vješti kovničar i koji je izrađivao novac po uputi Zrinskog. Posebno je zanimljiv prijevod s latinskog jezika „Što god činiš, čini razborito i misli na kraj“. S pogledom na život obitelji Zrinskih može se reći kako je ova rečenica pravi odraz njihova viđenja svijeta, načina života i moralne dimenzije koju su nastojali prenijeti u hrvatskom narodu.
Opsada Osmanlija predvođena Ferhad-begom
Pred zidinama Gvozdanskog Osmanlije su se našle 25. prosinca 1577. predvođene Ferhad-begom, koji je prije početka napada braniteljima i stanovništvu ponudio predaju, što je od domaćih snaga jasno odbijeno. Obranu je činilo svega pedesetak Zrinskih vojnika i oko 250 seljaka, rudara sa ženama i djecom. Obranu je predvodio kapetan Doktorović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić.
Unatoč teškim uvjetima obrane, manjku ljudi, hrane, velikoj zimi i nedostatku streljiva i oružja, branitelji su prvotno uspješno odbijali napade osmanske vojske koja je brojala preko 10 000 vojnika.
Utvrda je bila u potpunosti zametena snijegom, a zapisi govore kako je bila tolika hladnoća da su konji ugibali od zime, a drveća pucala na pola. Osmanski promatrači uočili su kako se više ne vidi plamen iz utvrde zbog čega su mislili kako će uslijediti napad. Stoga su u noći s 12. na 13. siječnja 1578. pokrenuli napad na utvrdu, ali su bez ikakvog otpora ušli i pronašli branitelje, ženu i djecu smrznute od hladnoće.
Njihova borba i prkos da radije umru od gladi i zime nego da se predaju je dirnula Ferhad-bega koji je iz poštovanja dopustio dolazak svećenika i pokop branitelja po kršćanskim običajima. One koji su preživjeli, Ferhad-beg ih je oslobodio velikih poreza i nameta, osim danka za obranu.
Tako je Gvozdansko ostalo u rukama Osmanlija od 1578. do 1635. godine, a nakon njihova povlačenja utvrda je bila napuštena i povremeno služila kao pogranična utvrda u sastavu Vojne krajine.
Epos o herojima
U spomen na žrtve iz opsade 1577., svake godine 13. siječnja održava se hodočašće u Gvozdansko kako se povijest ovoga kraja ne bi zaboravila, a od zaborava ih čuvaju književna djela u kojima je ova utvrda opisana. Tako ju spominje Ante Tresić Pavičić u djelu „Gvozdansko“, epu sastavljenom od 21 406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja, kojega je pisao od 1937. do 1940.
U epu se o herojstvu branitelja govori iz usta zapovjednika utvrde Damjana Doktorovića, a ep je objavljen tek 2000. godine. Ovu herojsku priču obradio je potom Kruhek u djelu „Gvozdansko: kaštel zrinskog srebra“ i Ivica Bednjanec u stripu „Heroji s Gvozdanskog“. O ovome važnom hrvatskom žrtvom pisao je i Damir Borovčak u knjizi „Gvozdansko – Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora“.
Iako je Gvozdansko danas tek malo naselje s ostatcima nekadašnje moćne utvrde, njegova povijest svjedoči o gospodarskoj snazi obitelji Zrinski, ali i iznimnoj hrabrosti ljudi koji su ga branili. Ovo malo mjesto je trajni simbol odanosti, požrtvovnosti i nepokolebljivosti za sve buduće naraštaje.