Stoljećima su diljem Europe trajali progoni osoba optuženih za vještičarenje, a vrhunac toga razdoblja bio je od 15. do 18. stoljeća, točnije od 1450. do 1750. godine, odnosno u ranom novom vijeku. Stoga se o masovnim progonima vještica može govoriti kao ranonovovjekovnoj pojavi, a manje srednjovjekovnoj.
Razloga za progone bilo je mnogo, ali cijeli proces imao je snažan religijski, pravni i gospodarski učinak na život toga doba, nastao iz straha od nadnaravnog. Zbog toga dolazi do složene institucionalizacije kaznenog procesa protiv magije. Iako su intenzitet i obilježja progona znatno varirali među europskim zemljama, među optuženima su prevladavale žene, osobito pripadnice nižih društvenih slojeva.
Koliko je ovo bio ozbiljan problem toga doba govori i činjenica da su nastajali razni „priručnici” za borbu protiv vještičarenja i crne magije.
Jedno od najpoznatijih djela toga vremena je Malleus Maleficarum (Malj protiv vještica), objavljen 1486./1487. godine i povezan ponajprije s dominikanskim inkvizitorom Heinrichom Kramerom (Institorisom). Djelo objedinjuje teološka razmatranja o vještičarenju, primjere navodnih čarobnjačkih aktivnosti te praktične upute namijenjene crkvenim i svjetovnim sucima uključenima u postupke protiv osoba optuženih za vještičarenje.
Od 40.000 do 60.000 ljudi pogubljeno je zbog optužbi za magiju
Procjenjuje se kako su žene činile oko 75 % optuženih, što je bilo uvjetovano rodnim predrasudama, njihovim položajem u društvu i predodžbama o povezanosti žena s magijom. Ipak, na sjeveru Europe slika je bila drukčija. Na Islandu, u Normandiji, Estoniji i Rusiji muškarci su činili većinu optuženih.
Do slabljenja progona dolazi tijekom 17. i 18. stoljeća, kada su postroženi dokazni standardi, promijenjene sudske prakse, povećan pravni skepticizam te se šire racionalističke i prosvjetiteljske ideje. Tijekom ovog mračnog razdoblja ljudske povijesti često se govori kako su ubijeni milijuni ljudi, no suvremena povijest iznosi znatno drukčije procjene.
Danas se procjenjuje da je u Europi zbog optužbi za vještičarenje pogubljeno približno 40.000 do 60.000 ljudi. Brian Levack (2016) procjenjuje oko 45.000 pogubljenih, Julian Goodare (2016) oko 50.000, dok Ronald Hutton (2017) navodi raspon od približno 40.000 do 60.000.
Najžešći progoni u Hrvatskoj događali su se upravo na sjeveru zemlje
Vještičarenje je u hrvatskim krajevima tijekom srednjega i ranoga novog vijeka predstavljalo složen društveni, kulturni i pravni fenomen povezan s vjerovanjima u magiju i mogućnost nanošenja štete ljudima, životinjama ili imovini.
Hrvatske predaje poznaju niz naziva za vještice – coprnice, babe, viške i vidurine. Folklorne priče pripisivale su im bacanje uroka, spravljanje napitaka, promjenu oblika ili noćno kretanje. U nekim se krajevima vjerovalo i da se buduća vještica može prepoznati već pri rođenju, primjerice prema boji plodne ovojnice.
Posebno intenzivni progoni zabilježeni su u sjevernoj Hrvatskoj tijekom 17. i prve polovice 18. stoljeća, pri čemu su se kao dokazi često koristili iskazi svjedoka i priznanja dobivena torturom.
Balog (2016) navodi kako su između 1740. i 1752. na području Zagrebačke, Varaždinske i Križevačke županije procesuirane 63 osobe optužene za vještičarenje, od kojih je većina završila na lomači. Postupno slabljenje takvih progona povezano je s prosvjetiteljskim reformama habsburške vlasti, osobito tijekom vladavine Marije Terezije, a slučaj Magde Logomer Herucine iz 1757. smatra se važnom prekretnicom u njihovu prestanku u Hrvatskoj.
Balog opisuje Križevce prve polovice 18. stoljeća kao sredinu u kojoj su vjerovanja u vještičarenje imala vrlo konkretne posljedice – tijekom velikog procesa 1740. i 1741. godine pogubljeno je čak 13 žena.
Magda Logomer Herucina – travarka koja je postala simbol nepravde
Jedan od najpoznatijih hrvatskih slučajeva vezan je uz Magdu Logomer Herucinu, rođenu 1706. godine u Podgajcu pokraj Križevaca. Udala se 1727., kada je imala 21 godinu, za Franju Heruca, prema kojem je dobila nadimak Herucina.
Prema dostupnim izvorima rodila je najmanje šestero djece – Margaretu, Jakoba, Barbaru, Emeriku, Katarinu i Matiju.
Magda je bila poznata po travarstvu, izradi melema i liječenju biljnim metodama. Upravo zbog toga mnogi su je preporučivali kao pouzdanu travarku. Nažalost, upravo je njezino znanje o ljekovitom bilju postalo razlog zbog kojeg će završiti pred sudom.
Upis u matičnu knjigu krštenih glasi:
18. (svibnja 1706.) Bapt. est Magdalena filia Stephani Lugomer et Anastasia Jankovich P. P. Marcus Jendrilovich et Dorothea Pauliak.
Godine 1757. suočila se s optužbom za vračanje i magiju, ponajviše zato što je ljekovite biljke prepoznavala po njihovom djelovanju, a ne prema imenima, što je kod nekih izazvalo sumnju u bavljenje magijom. Nije joj išlo u prilog ni to što je živjela u gradu koji je već bio obilježen velikim progonom vještica.
Optužili su je da se pretvarala u golemu muhu
Prvi put kada je uhićena Magda je imala 51 godinu, a sve je počelo sasvim običnim susjedskim svađama i nesporazumima.
Posvađala se s kumom oko cijene drvenog badnja i rekla mu da će joj ga poslije dati jeftinije. Kada se čovjek ubrzo razbolio, njezina je izjava protumačena kao prijetnja urokom.
U drugom slučaju optužena je zbog bolesti žene nakon krađe breskvi.
Prema iskazima, Magda je navodno uhvaćena u krađi breskvi te je molila vlasnicu da šuti. Kada je žena poslije dobila groznicu, bolest je povezala s Magdinim navodnim urokom, iako joj prema svjedočenjima Magda nije prijetila.
Jedna od najbizarnijih optužbi stigla je od Eve Oblačić, koja je tvrdila da su Magda i njezina kći Barbara dolazile u obliku golemih muha i napadale je.
Koliko je cijeli proces bio nepravedan pokazuje i činjenica da su iskazi svjedoka često bili uveličavani. Svjedokinja Margareta Koos opisala je običan zvuk muha, no u sudskom zapisniku on je postao „neuobičajeno i zastrašujuće brujanje”.
Mučili su je 22 puta, a zakon je dopuštao samo tri
Sve je otišlo toliko daleko da je Magda završila u pritvoru, gdje je započela tortura.
Mučenje je počelo 19. rujna 1757. godine. Najprije su joj palčeve stiskali posebnim vijcima, takozvanim palčenicama, kako bi priznala gdje se nalazi njezin navodni „đavolji pečat”.
Krvnik joj je na vratu pronašao madež koji je proglasio đavoljim pečatom te ga izrezao nožem. Magda je poslije liječniku Gerardu van Swietenu pokazala da ima još jedan madež ispod kose koji krvnik nije primijetio.
Spominje se i uporaba španjolske čizme, sprave kojom se pritiskala i lomila potkoljenica, kao i vješanje za vezane ruke uz utege na nogama.
Najšokantniji podatak cijelog slučaja jest činjenica da je Magda bila mučena čak 22 puta, iako su tadašnji propisi dopuštali ponavljanje torture najviše tri puta.
Unatoč svemu nije željela optužiti druge žene niti navesti bilo kakvu „vještičju družicu”. Tek kada su joj suci pročitali tri imena koja, prema izvještaju, nije ni razumjela, potvrdila ih je kako bi mučenje prestalo.
Njezino iznuđeno priznanje sadržavalo je niz fantastičnih elemenata – od susreta s đavlom Maytukom do navodne gozbe vještica – što danas treba promatrati u kontekstu priznanja dobivenih torturom.
Nakon mučenja provela je sedam mjeseci u potpuno mračnoj i negrijanoj tamnici, gotovo bez pristupa dnevnom svjetlu.
Gerard van Swieten pritom je kritički preispitivao pojedine optužbe, pa je čak eksperimentalno provjerio tvrdnju da je moguće držati hostiju u ustima sat vremena i zaključio da takav iskaz nije vjerodostojan.
Unatoč svemu, križevački sud 22. travnja 1758. potvrdio je smrtnu presudu spaljivanjem na lomači.
Marija Terezija dala joj je kraljevsku zaštitu
U posljednjem trenutku dogodio se potpuni preokret.
Zbog administrativne reforme iz 1756. godine sve presude vezane uz magiju morale su prije izvršenja biti poslane Dvorskoj kancelariji, pa križevački sud nije mogao odmah izvršiti smrtnu kaznu.
Marija Terezija naredila je da se Magda 9. lipnja 1758. dovede u Beč.
Ondje je upravo Gerard van Swieten postao ključna osoba njezina spašavanja. Analizirajući cijeli slučaj, osporio je iskaze dobivene pod torturom te ukazao na činjenicu da je bila mučena čak 22 puta umjesto zakonom dopuštena tri.
Magda je u Beču provela pet mjeseci oporavljajući se od mučenja i zatvora. Iako ne postoji jasan dokaz da se osobno susrela s Marijom Terezijom, takva mogućnost nije isključena.
Dana 23. studenoga 1758. kraljica ju je službeno oslobodila i naredila da joj nitko više ne smije nanijeti nikakvo zlo, da je slobodna raditi što želi i živjeti u Križevcima.
Upravo se ovaj slučaj smatra jednom od najvažnijih prekretnica u prestanku progona vještica u Hrvatskoj jer je Marija Terezija naredila da lokalne vlasti više ne smiju pokretati postupke za čarobnjaštvo bez odobrenja Dvorske kancelarije.
Nakon povratka u Križevce dogodila se neobična slučajnost.
U travnju 1759., u razmaku od svega nekoliko tjedana, umrla su dvojica muškaraca povezana sa svjedočenjima protiv nje – Andrija Hoos i Matija Sunsić.
Među narodom je to dodatno učvrstilo vjerovanje da je Magda doista moćna vještica, zbog čega su je poslije toga radije ostavljali na miru.
Izvori podataka
- Balog, Z. (2016). Magda Logomer Herucina. Cris: Časopis Povijesnog društva Križevci, 18(1), 119–132.
- Goodare, J. (2016). The European Witch-Hunt. Routledge.
- Hutton, R. (2017). The Witch: A History of Fear, from Ancient Times to the Present. Yale University Press.
- Levack, B. P. (2016). The Witch-Hunt in Early Modern Europe (4th ed.). Routledge.
- Šešo, L. (2014). Od mitske do poželjne baštine – ravnokotarsko brdo Vrčevo. Godišnjak Titius, 6(6–7), 575–586.